|
Stanje u školi nije se promjenilo. Još uvjek me zanimao Felis, a moji posjeti društvenoj Brenwena postali su sve učestaliji. Tako sam se u srijedu ujutro prije predavanja zaputila do Corvusa pod izlikom da trebam cigaretu. Nisam bila pušač, no s ponekad sam imala potrebu da osjetim kako mi katran blokira pluća i nikotin kola žilama.
«Hej, Corvuse...» - tiho sam ga oslovila otvarajući vrata sobe.
Sjedio je na krevetu i prekopavao ploče, uvlačeći dim kao da mu je to posljednja cigareta koju će popušiti u životu. S pločama u rukama i cigaretom u ustima, okrenuo se i ispitivački me odmjerio.
« Kei kufac rajš ofdje?»
« M-molim?»
Spustio je ploče, uzeo cigaretu u ruku i ponovio pitanje:
« Koji kurac radiš ovdje?»
Dok sam objašnjavala razlog mog dolaska, u pozadini se čulo njegovo kašljucanje.
«Uzmi, na stolu su » - još uvjek kašljući mahnuo je prema drvenom stolu.
Sa stubišta je dopirao Hylidaein glas. Brzo sam spremila cigaru i stavivši prst preko usana pokazala Corvusu da šuti. Kratko je kimnuo, kada je uletjetjela Hylidae.
« Koji kurac ti ovdje radiš?» - ponovio je pitanje, ovaj puta upućeno drugoj osobi.
«Išla sam.. Čeka... Traž.... Ovaj, mislila sam da sam čula Indijin glas. Ah, da, bila sam u pravu!» - pogledala sam je a u očima mi je treperio veliki upitnik.
Slegnula je ramenima, a njen pogled je govorio: «Što me tako gledaš?!»
Shvatila sam pravi razlog njena dolaska i nisam mogla suspregnuti smjeh. Onaj upitnik iz mojih očiju sada se preselio iznad Corvusove glave.
Hylidae se udobno smjestila na krevet pokraj Corvusova mačka Kierona i mazila ga po glavi.
Corvus je, glatko ignorirajući našu prisutnost, nastavio s prekopavanjem ploča tražeći onu pravu,a ja sam se još uvjek cerekala strovalivši se na Felisov krevet. Sobom je odjeknuo zvuk gitare – nerazumnjiv akord odsviran mojom glavom.
« Zvučalo je gotovo kao A-dur » - osmjehnuo se, a zatim dodao - « Felis će te ubiti! »
«Aaa.. gdje je on?» - nonšalantno sam upitala češkajući 'muzikalni' dio glave.
«AHA! Ipak te...» - zašutio je u pola rečenice, primjetivši moj sreljajući pogled i lagano odmahivanje glavom prema Hylidae - «Izgledam li kao njegova SJENA?! »
Kieron se trgnuo, protegnuo, skočio na pod i počeo se vrtjeti oko svoje osi ganjajući vlastiti rep.
« Ne budi neozbiljan.» - dobacio mu je Corvus.
« Ma nemoj tako, baš je sladak, podsjeća me na mog Enya!» - Rekla sam razdragano na što je Corvus reagirao preneraženim pogledom ispod obrva, dok se Hylidae smijuljla na svom kraju kreveta uživajući u Corvusovoj blizini. Svi su moji ljubimci gajili određenu simpatiju prema Corvusu iz nepoznatih razloga, čime on nikada nije bio oduševljen.
*****
« Ramona, jesi možda vidjela...» - ulazeći u sobu zastala sam u pola rečenice.
Na krevetu je, osim Ramone sjedila May – Atonova cura.
Bacila sam dvije velike, debele, teške knjige na krevet.
« Što ti je to?» - upitala me May zbunjeno promatrajući knjižurine.
« Ma, razmišljam o kupovini novog kućnog ljubimca, pa malo istražujem... da znam koliko bi mi vremena koji od njih oduzeo.»
« N-n-novog lj-ljubimca?!» - Ramona je bila potpuno šokirana.
«Da. Moram naći zamjenu za mog malog Enya.»
«Malog? MALOG?! Imao je tri metra!!! Prije tri godine imala je žabu. Odvratnu, ljigavu, zelenu žabu koja me užasavala. Žaba je uginula, ali onda je India odlučila unjeti malo novosti u svoj život, a moj do kraja zagorčati. Pa si je lijepo nabavila PITONA! Na svu sreću, njemu je muke skratio neki bezjak i odrubio mu glavu. Ova je naravno poludila, bila je skroz u komi, pa me godinu dana nije terorizirala životinjama.» - Ramona je sasvim jasno pokazala svoje neslaganje s mojom odlukom o nabavci novog ljubimca.
Glas joj je odavao paniku - «Tko zna šta će sad dovući...»
Moj Enyo ju je izluđivao. Nikad neću zaboraviti izraz na njenom licu kada se jedno jutro probudila obavijena hladnim zmijskim tijelom. Njen vrisak je zasigurno probudio sve uspavale ljude i duhove kilometrima unaokolo. Večer prije je zaspala pod utjecajem sedativa (Majka mi je bezjačka lječnica, pa ja s vremena na vrijeme pokupim pokoju tabletu iz bolnice. Ok, malo više tableta. Ali me još uvijek nisu uhvatili.)
Taj put sam možda malo pretjerala... Još uvjek joj dugujem za razlivenu tintu. Ovog puta sigurno neće biti sedativa...
« Ramona, nisam ovdje da bih raspravljala o mojim kućnim ljubimcima. Jesi možda vidjela moje sunčane naočale?»
« Koje?»
« One sa crnim okvirom.»
« Ne.. Jesi provjerila džepove pelerine?»
Puhnula sam. Mogu provjeravat džepove koliko hoću, svejedno neću naći ono što tražim.
«Accio naočale.» - Iz džepova je izletjelo devet pari naočala.
May je bila šokirana.
« Kako... Kako ti to stane u džep? Tu je barem deset...»
« Devet.» - ispravila sam ju.
« Imam ja tu svašta... štapić, kopče za kosu, neke knjižice, par šilterica, ... Što god ti zatreba.»
Zadužila sam Ramonu da joj objasni moje džepove i laganim korakom, s naočalama na nosu i jednom od dviju knjiga pod rukom, krenula u perivoj.
Izašla sam iz škole i zastala na stepenicama. Priraslo mi je srcu ovo mjesto. Nisam mogla ne pomisliti na činjenicu da će mi sljedeća godina biti posljednja ovdje. Okrenula sam se prema perivoju. Livada, još uvjek kričavo zelene boje protezala se ispred ulaza u perivoj. Sam ulaz sastojao se od velike kamene volte i početka stazice koja se račvala i vijugala čineči tako mrežu stazica. Volta je bila poklon učenika završnih razreda prije tri godine, kada su se pokušali odužiti za stečeno znanje i zahvaliti za sedam godina 'mučenja'. Na njoj su bile ispisane riječi 'Lasciate ogne speranza, voi ch'intrate' (Natpis s ulaza u Danteov Pakao: 'Ostavite sve nade iza sebe, vi koji ulazite'). Mislim da je to zapravo bila metafora koja se nije odnosila na ulazak u perivoj nego na napuštanje sigurnosnog plašta škole i koračanje stazom života...
Šetala sam tako tom stazicom i sjela na jednu klupicu. Bila sam okružena crnogoričnim stablima, u tome je bila posebnost ovog mjesta. Jedno jedino stablo u čitavom perivoju bilo je listopadno. Bio je to jedan veliki, stari hrast u kojem su bila urezana imena većine učenika koji su pohađali ovu školu. Tako sjedeći imala sam lijep pogled na jezerce koje se nalazilo u središtu perivoja iako je bio neograđen pa nitko nije znao gdje točno završava. Držeći knjigu na koljenima, promatrala sam kako se neki trećaši navlače uz sam rub jezera. Jedan od njih gotovo je upao unutra, zagazio je u vodu, zaletio se u svoje prijatelje nakon čega su, smijući se, svalili na travu. Njihov smjeh popraćen pokojim jaukom vratio me u prošlost.
Sjećam se, iako mutno,kada sam prvi put upoznala Atona i Corvusa.
Bilo je to prije dvije godine za vrijeme ljetnih praznika kada sam od čitave ekipe poznavala jedino Herolda. Sjedila sam na zidiću ispred zgrade, kada sam začula poznat glas.
« India! Što ti radiš u mom gradu?»
« Herold, ja živim ovdje! Vidiš u ovoj zgradi, tu gore...» - odvratila sam upirući prstom u zgradu iza sebe.
« Da, joj... Zaboravio sam... pa da! Mi smo se ovdije negdje i upoznali! I kako život?»
« Jedva čekam školu. Umirem ovdje!»
« Zašto?»
« Pa dosadno mi je!»
« Zar nemaš neke frendove?»
« Ne družim se s bezjacima. Plaše ih moji ljubimci.»
« Ako hoćeš, možeš mi se pridružiti. Idem s Atonom i Corvusom na neki... ma neam pojma, party valjda. Ili koncert. Nisam sasvim siguran.»
« Rado! Samo da odnesem ovo kamenje gore. Nabavila sam dvije pirane pa moram ukrasit akvarij.»
Ispostavilo se da je to bio bezjački party. Znate, hektolitri alkohola, dimna zavjesa... standard. To je bilo prvi puta da sam ja razgovarala sa Corvusom ili Atonom. Naravno, party je bila Atonova zamisao, a Corvus je nekoliko puta u toku večeri prezirno puhnuo na domaćinov izbor glazbe. Samom svojom pojavom me nasmijavao. Izgledao je kao da je upravo izašao iz prašume. Razbarušena kosa, podočnjaci, cigareta u ustima, nekakva košulja, dva ili tri broja veće traperice (i to još prekrivene nekakvim crnim flekicama) i kao točka na i – razvezane radničke cipele. Aton kao da je kopirao Corvusov klošarsko-buntovnički stil. Samo nije imao toliko flekica na hlačama. Ukratko, njih dvoje jedan do drugog izgledali su kao jednojajčani blizanci koji su godinu dana proveli na pustom otoku. Malo prašine po licu i mastan odsjaj kose upotpunili bi dojam.
Herold me predstavio, na što je Corvus kratko kimnuo glavom a Aton se široko nasmješio pokazujući pritom svoje savršene bijele zube. Već nakon nekoliko trenutaka bilo mi je jasno koliko mi njihovo društvo godi. Corvus me, premda toga nije bio svjestan, opskrbljivao cigaretama (ako je i primjetio da mu cigare nestaju, nije ništa rekao), Aton se pobrinuo da mi čaša ni u jednom trenutku ne bude prazna a Herold... Herold je bio zaokupljen svojim stopalima (posljedica konzumacije alkohola – uvjerenje da ima divovska stopala).
Kako je večer odmicala, sve sam više vremena provodila s Atonom. Neznam točno o čemu smo razgovarali ali bilo je u njemu nešto što te zavede bez obzira na otpor tvog zdravog razuma. Moram priznati da me u potpunosti očarao, iako je djelomice bio zaslužan za moju najveću blamažu u životu i trodnevni mamurluk. Mamurluk sam preboljela, ali karaoke nikad neću.
Iz prošlosti me trgnuo kres upaljača i dim cigare.
« Corvus » - polako sam se okrenula prema njemu.
« Stojim ovdje već petnaest minuta. Gdje si se ti izgubila?»
« Razmišljala sam o našem upoznavanju.... Pokušavam se sjetiti kad sam točno postala dio ekipe.»
« To je nemoguće odrediti.»
« Vjerovatno.»
Šutke smo promatrali jezerce, kada se Corvus počne smijati. Nije to bio neki obični smjeh, bila je to neka neobična kombinacija hihota rumenih, seoskih djevojčica i demonskog cereka.
« Baš ti je trebao onaj mikrofon, Britney?»
Zakolutala sam očima: « Ne zovi me tako»
« A daj, moraš priznat da je bilo smješno!»
« Nije u tome poanta.»
« Ne, nego u tome da se više ne kladiš na rezultate utakmica, naročito ne s Heroldom.»
« Pa, može se reći da sam te večeri puno naučila...»
Moje prvo i posljednje opijanje. A oklada koju sam izgubila nije olakšala stvari. Izvukla sam se iz atonova zagrljaja i odteturala do djevojke koja je držala mikrofon. Pružila mi ga je uz prethodnu najavu i pustila pjesmu.
Splet okolnosti.
Pjevala sam pod utjecajem alkohola.
Pjevala sam pjesmu koju nisam znala.
Pjevala sam pjesmu Britney Spears.
Pjevala sam... očajno.
Zbog alkohola, treme ili klecavih koljena moj ne baš bajan glas izmjenio se i ja zapravo nisam pjevala. Bio je to savršen niz cijuka, jauka, pokoja riječ, pa još malo zavijanja (kao što to rade mačke u doba parenja). Na (ne)sreću Herold je bio u blizini pa je odlučio zaustaviti to mučenje. Prebacio je moju ruku preko svog ramena i uhvatio me za struk. No, moje me noge nisu slušale. Splela sam se o žicu mikrofona, Herold se spotaknuo preko moje noge i oboje smo tresnuli koliko smo dugi i široki praćeni smjehom i ovacijama okupljene mase.
« Čuj, Britney, želio bih te angažirati za svoj rođendan. Koliko si mi spremna platiti?»
« Prestani, molim te. To je bilo prije sto godina!»
« Očito imaš jako iskrivljenpojam vremena. A osim toga, kome možeš biti zahvalna što te dovukao do kuće, sobe, kreveta?»
« Tebi.» - uzdahnula sam.
Naposljetku sam se i ja počela smijati.... Sjedili smo tako na klupici u perivoju i cerekali se anegdotama iz prošlosti...
*****
Ostala su još dva dana do bala, a ja još uvjek nemam haljinu. Niti jedna nije zadovoljavala moje kriterije.
« Calla!» - uzviknula sam kada sam je napokon ugledala na hodniku.
« Reci.»
« Trebala bih uslugu. Imaš vremena?»
« Ovisi.»
« Zamolila bih te da mi nacrtaš nešto.»
« Za to uvjek imam vremena! Dođi, idemo u moju sobu.»
« Hvala! Spasila si me!»
*****
« Herold, znaš li možda nekog tko ... ovaj.... zna... zna sa škarama?»
« Svi znaju sa škarama.»
« Ma ne, mislim... ma zaboravi.»
« Ne, zašto ti treba netko 'ko zna sa škarama?»
« Ne sa škarama nego... rekla sam ti da zaboraviš. Znam koga ću pitati.»
« Zašto uvjek misliš da sam glup?»
« Molim?! Odkud sad to?»
« Gle, India, možda jesam smotan k'o špageti na vilici, ali nisam idiot. Kad god te nešto muči ili ti nešto treba najprije dođeš meni, ali nikad ništa ne kažeš do kraja. Uvjek ušutiš u pola rečenice ili jednostavno kažeš da nije važno, nakon čega brže-bolje odeš do Corvusa ili Hylidae i jednom od njih dvoje sve ispričaš. Sigurno imaš svoje razloge, ali ja ih ne razumijem.» - okrenuo se na peti i odjurio.
Nisam krenula za njim.
Nisam ga pokušala zaustaviti.
Nisam se ni pomakla.
Samo sam stajala poluotvorenih usta i zurila u stepenice kojima je nekoliko trenutaka ranije odjurio Herold. Vjerovatno bih prenoćila tako da me Hylidae nije uhvatila za ramena:
« India! Jesi li dobro? Što se dogodilo?»
« N-n-ništa.»
« Nešto se dogodilo, piše ti na licu!»
« N-ne. Samo.... Herold... ljuti se.»
« Na koga?»
« Mene.»
« Zašto?»
« Nisam sigurna.»
« Rješit ćete vi to. Ne brini.»
« Valjda.. Hy, ti znaš nekog tko zna sa škarama?» - bacila je pogled na papir u mojoj ruci i kimnula.
« Odlično.» - jedan problem rješen.
Bojim se da će drugi biti malo kompliciraniji.
|
